Aleksandra Elčić

Oluja

            Ako satelit NASA-e može da snimi podvodnu oluju velikih razmjera negdje u vodama Južne Afrike i nadležni uz upozorenje spriječe kakve katastrofe što su se mogle dogoditi pomorskim plovilima, a ni za živi svijet mora, kažu, nije bilo opasnosti, upitam se, može li kakav satelit snimiti oluju ljudske gluposti velikih razmjera, pa da nadležni uz upozorenje spriječe kakve katastrofe što prijete sravniti i ovaj mali rezervat intelektualno živućeg dijela društva?

            Kada se malo osvrnem, shvatim da za ovakav upit nemam sve uslove što bi mi trebali da ga riješim, zapravo da nekakav odgovor dam. Satelit za lociranje gluposti nemamo, nadležne, koji bi spriječili katastrofu, takođe nemamo. Imamo samo ljudsku glupost, očigledno neuništivu.

            Svako društvo ima svoje intelektualne praznine, ali naše je specifično. Mi smo samo praznina. Zanemarljiv je broj intelektualaca u nas (kada kažem intelektualac, mislim na jedinku koja tako živi, razmišlja, a nikako na one koji će se kakvim pečatima, sa nešto pročitanih filosofskih eseja, intelektualcima nazivati), sa druge strane, zapravo sa svih strana, velika je količina onih drugih, te tu nam nema spasa, naizgled.

            Koliko god mi vjera jaka bila, a vjerujem u to da će isplivati na površinu i krenuti da se rascvjetava ono što zaista vrijedi, a da u ponoru, zanavijek, nestaće sav izbljuvak društveni. Dakle, koliko god vjerovala, poraze me pregledi televizijskih stanica, prelistavanje dnevne štampe, najezda literature koja usmjerava, savjetuje, upozorava kako, koliko, čime mjenjati sopstvene živote, kao da ih sopstvenima možemo nazivati u sred ovog haosa.

            Dokle ćemo podspješivati ekološku katastrofu rabeći papir na one koji pišu, a pisati ne umiju? Koji nas to frulaš i kojom melodijom mami na glasačka mjesta gdje zaokružujemo one što uzimaju, a ne daju, što kazuju, a ne znaju? Koliko će nas još puta zaustavljati na startnoj poziciji i pomjerati par koraka unatrag? Do kada ćemo sve to prihvatati?

            Da li vam je teško kada gledate scene iz kakvog filma koji se bavi temom robovlasništva? Uh, predpostavljam da je baš neprijatno gledati prizor gdje neuhranjen crnac, upregnut, tegli kakva pretovarena kola? Može čovjek lako da se zaplače. Da ne biste trošili suze na tuđu nevolju, samo se malo osvrnite oko sebe. Možda ne vučete teška kolica, ali sam sigurna da pogledate program neke od nacionalnih, domaćih televizija? Predpostavljam da zadržite pažnju na nečemu što nazivaju Talk Show, gdje vam kakve televizijske, filmske, političke zvijezde kazuju kako idu na pijacu? Čitate li one pisotine na teme ili sa naslovima kako sa kilažom? Kako do psihijatra? Kako protiv muškarca? Kako sa ženama?

            Ukoliko vam se potkrao pogled na nešto od ove društveno – kulturne bljuzgavice, okliznite se slobodno! Možda ćete lakše, ležeći u glibu, pošto prvo dobro tresnete o pod, shvatiti da ste jednako rob, kao akter pomenute scene iz filma sa tematikom robovlasničkog društva. Kada ustanete, što ne bih savjetovala, jer manje ste uočljivi, pođite da zaokružite svog vlastelina. Ovo je demokratsko društvo gdje vam je dozvoljen momenat izbora.

            I dok venete u neznanju da svakako ste rob kakvu god kravatu nosili, u nekoj ruskoj laboratoriji raste jedna nježna biljka bijelog cvijeta oživljena iz sjemena što ga je vjeverica pohranila prije 30 000 godina u vječnom ledu Sibira.